22.10.2018.

Iz kuhinje i pera jednog vjeroučitelja

Iz kuhinje i pera jednog vjeroučitelja

More svijeća i cvijeća-svetkovina Svih svetih i Dušni dan

 

 

Tišina. Korak po korak uređenim stazama groblja. Ugodni mirisi u zraku, more svijeća i cvijeća. Pred očima treperi slika beskrajno lijepih krizantema, upaljenih lampiona. Mir i spokoj. Blaga nemoć kao da prožima naše biće što pred mnogim pitanjima stojimo nemoćni i prazni. Prazni, ali dostojni dara života. Duša, kao da se „prizemni“ i tišina progovara na drugačiji način. Razmišljamo o svetima, o živima i mrtvima. O nepoznatom. O vjeri. O svetkovini Svih svetih, o Dušnom danu.

Vjera i ljubav nadahnjuju mnoge ljude pa prelaze silne kilometre čekajući u nepreglednim kolonama da bi na grobovima svojih pokojnih upalili svijeću i izmolili opijelo. Sveti Toma Akvinski kaže da od svih molitava koje se Bogu najviše sviđaju jesu molitve za pokojnike, jer u sebi uključuju duhovna i tjelesna djela milosrđa.

Razmišljamo li svi o pokojnima u svjetlu vjere? Ili smo razdijeljeni u sebi pa nemamo spokoja? Mala Marta nas poučava svojim doživljajem groblja kada kaže: “Ovdje žive mrtvi!“ Jesu li sveci ljudi prošlosti kojima je takav put bio zacrtan ili smo i mi pozvani na svetost života? Svedu li se obilasci grobova pokojnika na folklor, tradiciju i „moranje“? Mora se odnijeti na desetke kilograma plastičnih okvira u kojima treba zapaliti plamen, a već sutra se živi plastično kao da se nikada ne moli Vjerovanje, kao da nismo čuli za Božić, Uskrs. Živimo li svoju vjeru svaki dan? Ili iz nje uzimamo samo ono što nama odgovara i tumačimo onako kako se nama sviđa? Svijeće palimo pokojnima, a i nama živima treba pravi plamen. Jedan od njih je i glas savjesti.

Čini dobro, a izbjegavaj zlo. Glas savjesti

Kada bi pitali djecu što je za njih savjest, odgovor bi najčešće bio „ono nešto“. Ni odrasli ljudi ne bi bolje okarakterizirali savjest. Teško je precizirati nešto što nije materijalno, opipljivo. Ne može se kupiti u trgovinama na kilograme. Ne viđamo je izloženu u galerijama. Ne liječi se na bolničkim odjelima. Ne istražuje se u znanstvenim institutima. Ali, svejedno, kada kažemo savjest, svi dobro znamo o čemu se radi.

Savjest nije organ kao pluća ili srce, ali se nalazi u čovjekovoj nutrini. Kada bi rekli sportskim jezikom, ona je „priključak“ na Boga koji nas je stvorio. Ona je veza između onoga kakvim nas je Bog zamislio i onoga što jesmo i kako činimo. Savjest je kao Božji senzor. Reagira na ono što bi mi nekada imali potrebu sakriti. I koliko god je nastojali zatrpati opravdanjima, ona se sve više budi. Ne može se nikakvim sredstvima ugušiti. Istini za volju, mnoge savjesti spavaju, ali kad se probude, glasno upozoravaju vlasnika o njegovoj slobodi i odgovornosti za vlastiti život. Problem nastaje još veći, ako su u pitanju i drugi životi. Posebno u ove dane kada razmišljamo o pokojnima, slušamo kako ljudi raspravljaju što je dobro, a što loše. Što izbjegavati i čega se treba kloniti? Na to upozorava glas koji nije ni vanjski zvuk ni nešto što se čuje na uho. To je unutarnji glas ili glas ljubavi, svjetla. U svjetlu vjere otkrivamo da nas je Bog obdario sposobnošću da razlučujemo dobro od zla. I Bog nas trajno rasvjetljuje svojim Duhom da možemo spoznati što trebamo činiti. Zato kažemo da je savjest kao Božji glas koji odjekuje, kao zakon koji je upisan u naše srce. Svatko treba živjeti i raditi prema vlastitoj savjesti.

No, naša se savjest postupno razvija i nju treba trajno odgajati u svjetlu Božje riječi. Važno je ne misliti i raditi zlo da bi napravili dobro. Jedno drugom proturječi. Kao npr. ne možeš susjedu zalijevati mladu voćku vrelom vodom da ugine kako tebi jednoga dana ne bi pravila hlad. Misliš da te nitko ne vidi? Cijelo nebo i savjest tvoja te prati. Potom odlaziš u crkvu i moliš Boga“ Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim“ i tako na sebe navlačiš nevolju. Važno je zato otvarati se Božjem Duhu koji nam stalno oblikuje savjest prema Kristovu zakonu ljubavi.

Savjest je svetište u kojem se čovjek susreće sa svojim Bogom. U dubini svoje savjesti, navodi Drugi vatikanski koncil, čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, nego ga mora slušati. Taj glas,  što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odjekuje u nutrini našega srca: čini ovo, a izbjegavaj ono. Čovjek ima zakon u srcu. Pokoravanje tome zakonu znači imati dostojanstvo osobe. Svjedoci smo kako mnogi ljudi nemaju svoje dostojanstvo, a tuđe gaze. Savjest im je mrtva i prije njihove smrti. Bilo bi dobro kada bi svi bili vođeni geslom iz Matejeva evanđelja: „Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima.“(Mt 7,12 ). I zaključili bi riječima njemačkoga pisca: “Slobodni ste, ako vam je savjest čista!“

OBITELJ NEDIĆ

 

Najave

Aktualnosti

Katehetski ured
Vrhbosanske nadbiskupije
 

+387 33 238 837

kuvn@kuvn.org

Josipa Stadlera 5, 71000 Sarajevo, BiH